Općina Kalinovac

Prapovijest područja na kojem je nastao Kalinovac

Ovo podravsko područje nekad u davnini prekrivalo je Panonsko more, a obronci Bilogore bili su samo veći ili manji otoci. Povlačenjem Panonskog mora, došlo je i do promjene klime pa su se ovdje poslije izmjenjivala ledena i suptropska klima. U ledeno doba Podravinom su se šetali i ogromni biljojedi mamuti što danas potvrđuje pronađena kljova u močvarnom tlu Ferdinandovca. Današnje nakupine pijeska u Kalinovcu i okolici opet potvrđuju razdoblje velikih vjetrova. Smjerom sjevero-zapad na jugo-istok stvorili su podravsku „saharu” takozvane „peske”, koji se protežu od Peteranca sve do Virovitice i dalje. Rijeka Drava stalno mijenjajući svoje korito i usporavajući svoj tok, nanosila je opet na ovo područje velike količine šljunka koji se danas nalazi na nekim područjima već na pola metra ispod površine zemlje.

Ostaci nekadašnjih dina koje su nastale davno prije pojave ljudi na ovim prostorima. Danas te se dine eksploatiraju kao građevinski materijal.

Prisutnost čovjeka na ovom području prije nastanka Kalinovca

Arheološki nalazi potvrđuju čovjekovu djelatnost i na ovom području i ako nema nalaza i potvrde da je boravio na ovim područjima. Prvi siguran trag čovjeka ostavilo je ilirsko pleme Panoni. Panone su 4 stoljeća prije Krista potisnuli Kelti, a Kelte 8 godina po rođenju Krista Rimljani. Sa Rimljanima u te krajeve došla je i nova kultura, način življenja i civilizacija. U blizini Kalinovca najpoznatija iz toga razdoblja je njihova rimska cesta koja je vodila od Ptuja do Osijeka. Uz takve rimske ceste bilo je mnogo odmarališta, noćišta i postaja gdje su se mijenjali koji. I ovu civilizaciju uništili su drugi narodi među kojima su Goti, Huni i Avari. Uz Avare 567. god. u naše područje pristigli su i Slaveni koji su dobro surađivali sa njima, i popunjavali njihovu vojsku. Kroz neko vrijeme Slaveni su postali mnogobrojniji i u avarkosj vojsci i u avarskoj državi pa su načinili u nekim područjima prevrat i oslobodili se avarskog jarma. Od tad su tu Slaveni mirno živjeli sve do 803. god. kad su izgubili od franačkog kralja Karla Velikog te priznali franačku vladavinu. U tom razdoblju u ovim području vladali su poznati knezovi i kraljevi kao i knez Tomislav. Poslije 1102. god. tim područjem preuzimaju vlast Arapadovići sa hrvatskim plemstvom.

Prvi pisani podatak koji spominje direktno područje Kalinovca je darovnica iz Pešte 1270. godine kad je Stjepan, sin Bele IV. odredio među darovanog posjeda Prodavic (sadašnje Virje) koji se je sastojao od 27 mlinova. Međa tog posjeda protezala se preko Virja, Zdelje, uz Đurđevac, Svetu Janu (Tibotnicu), Čepelovac (terra Chopov), te Novog Virja i Ferdinandovca gdje se spominju potoci: Tripče, Telnica i Bistra danas:Trepče, Tolnica i Bistra. A kad se s istočne strane opisuju granice spominje se posjed Gorbonuka (područje Kloštra Podravskog), te zemlja Mekihova i dva puta potok Kalinoa i Kalinoa. Ti lokaliteti danas se zovu: Minovkut, Brezik i Peski, a ispod ovih lokaliteta prema jugu nalazi se potok iz Sirove Katalene, koji je danas granica između kalinovačkih i budančevičkih posjeda. U toj darovnici kao što vidimo još se ne spominje mjesto Kalinovac nego samo njegov lokalitet.

Period nastanka ljudi sa ovog lokaliteta

Poslije osvajanja Virovitice 1552. god. po Ulama-begu područje od Virovitice do Đurđevca između Drave i Bilogore postala je ničija zemlja, gdje je život zamro, naselja nestala, a povremeno su se obostrano natjeravale turska i hrvatska vojska. Osim kaštela u Đurđevcu i naselja Đurđevac ne postoji 131 godinu ne jedno staro naselje, a u Gorbonuku (područje Kloštra Podravskog) postoji samo napušteni franjevački samostan, po kojemu će kasnije dobiti ime današnji Kloštar. Poslije Kloštra nastat će i mjesto Kalinovac.

Predio ulice ciglene gdje se nekad vadila zemlja za pravljenje cigle donekle prikazuje kako je prije izgledalo močvarno područje okolice Kalinovca.

Ponovno naseljavanje ovih lokaliteta

Ponovo naseljavanje ovih lokaliteta oko Đurđevca počela su poslije stalnog mira sa Turcima koji je utanačen za vladanja kralja Rudolfa II. Ovaj puta naseljavanje je počelo u obliku malih zajednica odnosno sela (Kloštar, Budrovac, Suha Katalena, Sirova Katalena, Čepelovac, Prugovac, Kozarevac), te Kalinovac koji je spominjan direktno prvi puta tek 1636. godine, jer su njegovi prvi stari prasjedioci stanovali u šumskim okruženjima močvarama pored rijeke Drave, koje se danas zovu Pavlanci.
Začetak Kalinovca i prvi zapis njegova imena „KALINOUCZ”
Sigurno je da se Kalinovac počeo naseljavati nakon mira sa Turcima, jer već 1639. god. ucrtan je na karti Varaždinskog generala. Prema krajiškim kartama iz druge polovice 17. stoljeća na mjestu sadašnjeg sela bila je predstraža đurđevačke tvrđave po imenu „CALINOVEZ”.

To je bila okrugla drvena stražara „rotenttum” sa stalnom stražom koja bi paljenjem vatri i drugim znakovima upozoravala stanovništvo đurđevačkog kraja o dolasku turskih haračija koji su u usmenoj predaji zapamćeni po okrutnosti. Na mjestu tadašnje stražare u sjevernom djelu sela, na povišenom pješčanom brežuljku sagrađena je kasnije zidana veća zgrada „štacija” koja postoji i danas, a služila je kao područna škola i zavičajni muzej.

Prvi zapis imena Kalinoucz (kako se prije zvao) napisao je komarnički arhiđakon 14. veljače 1680. godine iz Đurđevca kad je pohađao susjedno selo kako ga je on uveo „KALINOUCZ”, a 12. veljače 1706. ime dobiva slovo „e ” i dobiva naziv „KALINOUECZ”. Ako „U ”čitamo kao „V ” tad dobijemo ime KALINOVECZ. Iz zapisa 1680. god. „In Kalinoucz domus 50.” saznajemo da Kalinovac već te godine broji 50 kuća. Nesumljivo je da je Kalinovac osim Đurđevca među prvim naseljima koja su nastala u ovim nekada močvarnim predjelima, dok na obroncima Bilogore naselja su postajala i stvarala se prije(Šemovac, Čepelovac, Budrovac, Prugovec, Oderjan).

Teorija nastanka imena Kalinovac

Imamo više teorija o nastanku imena Kalinovac. Među njima se najviše spominje ime dobiveno po zimzelenom grmlju kalini koja je voljela vlagu pa je rasla prije oko močvarnih područja na kojem je nastao današnji Kalinovac.

Druga teorija se nadopunjuje na ovu prvu i govori da je ime Kalinovac dobio u stvari po blatnom području na kojem se nalazio; kal – blato, kaljuža, odnosno koje ga je i istom mjerom i okruživalo. I ta teorija ima osnovice, jer i sama biljka koja je rasla na tim blatnjavim površinama dobila je ime kalina iz izvedene riječi kal – blato (slobodnim prijevodom moglo bi se prevesti kao blatnjara, kaljužarka), odnosno po prirodopisnim knjigama književno hrvatski kalina. Sama radnja valjanja u blatu govorilo se u nas kaližati se po riječi kal - blato.

O nastanku imena Kalinovac spominje se i potok zvan Kalinoa koji protječe između Kloštra i Kalinovca, a spominje se već prije nastanka Kalinovca u darovnici iz Pešte 1270. godine kad je Stjepan, sin Bele IV. određivao granice darovanog posjeda Prodavic (sadašnje Virje). Ako se već to ime Kalinoa spominjalo u dokumentima koji su se nalazili po plemićkim i kraljevskim dvorima, tad je moguće da je Kalinovac dobio ime po najbližem potoku koji je već bio poznat u plemićkom staležu, a samo ime je označavalo mjesto gdje je nastalo novo naselje.

Legenda

Kao što postoji legenda o Đurđevcu za vrijeme opsade turske vojske, tako postoji legenda i o Kalinovcu. Naime Đurđevčani prozvali su Kalinovčane poberunima, jer su tobože Kalnovčani kod izgradnje đuđevačke tvrđave, kod prenošenja cigle iz ruku u ruku osim glavnog smjera prenošenja cigli napravili i sporedni svoj krak, preko kojega su za svoj račun slali najbolju ciglu. A dogovoreni znak za takvo prenošenje bio je – poberi!

Naseljavanje Kalinovca pod vojnom krajinom

Trajni mir i nestanak turske opasnosti pogodovao je daljnjem naseljavanju sela. Vraća se izbjeglo stanovništvo iz Mađarske, a dolaze i novi doseljenici iz Zagorja i Slavonije.

I ako više nema opasnosti od turaka, car Ferdinad I. i dalje podržava stvaranje Vojne krajine za branjenje carskog prijestolja, pa tako Kalinovac i dalje ostaje u sastavu Vojne krajine pod upravljanjem regimente đurđevačkog odsjeka. Krajiški ustroj je strogo propisivao dužnosti i prava graničara, odnosno takozvanog stvorenog vojnika – seljaka koji je dobivao zabadava zemlju, povlastice pa čak i naknadu za spremnost ratovanja u bilo koje vrijeme i bilo gdje kad mu se naredi. Seljaci – graničari Đurđevačke krajiške pukovnije zvani su „đuroki” i ratovali su diljem Evrope i slovili su kao vrlo hrabri i odvažni borci. Seljaci – graničari živjeli su u organiziranim kućnim zadrugama.

Uslovi za život krajišnika bili su jako dobri i povoljni sve do polovine 18. stoljeća dolaskom na vlast Marije Terezije kad je uvela nove propise za Vojnu krajinu, odnosno skinula mnoga prava i povlastice krajišnih vojnika. Tako su seljaci poljoprivrednici izgubili prava vlasništva zemlje koja je pripala vojsci, i još na nju plaćati danak i desetinu rabote, te zabadava služiti vojsku ne samo na granici nego bilo gdje ga se pozove. Krajiška vojna uprava počela je određivati tip gradnji kuća i oblika graničarskih naselja. Tako su krajišnici morali živjeti na okupu da budu pod okom i da se u slučaju uzbune nađu na određenom mjestu. To je uvjetovalo stvaranja novog tipa naselja sa zgradom straže u sredini, vojnim magazinom, crkvom, sijelo kumpanije i drugim vojnim ustanovama.

Početkom 19. stoljeća pobunom graničara dobivaju nova prava koja im ponovo dodjeljuju zemlju kao stečenu imovinu, dobivaju naknadu, povlastice (bio oslobođen nekih poreza, dobivao od cara oružje i streljivo, cipele, remenje te ogrjev, sol i besplatnu ispašu, itd). Od 1871. do 1873. god. razvojačenjem Vojne krajine i ujedinjenjem sa civilnom Hrvatskom došlo je novo razdoblje poleta razvoja sela.

Stara graničarska štacija sa kapelom Srca Isusova gdje je prije bila prvobitna crkva Sv. Luke

Prve zadruga ili obitelji

Neke još za vrijeme Vojne krajine, a neke dolaskom civilne uprave među prvim starosjediocima bile su ovih 75 zadruga, odnosno obitelji:

Označene obitelji sa križem su posve izumrle.
Najstarija predaja kaže, da su ove sve obitelji od zadružnoga broja 59. Janković do zadružnoga broja 75. Ivanov da su došli iz Slavonije.

Neke obitelji također su izumrle, ali ipak su svoje ime sačuvali do danas primivši u zadrugu novog člana putem dohrane (kako se to prije reklo u komunu) člana tuđe obitelji i napisali na ime zadruge u koju je pristupio, a to su: 10. Kajić komuniran Zobunđija, 17. Fučkar komuniran Lešćan, 21. Rončević komuniran Jakupčić, 12. Janković komuniran Mijac i Živko, 59. Janković komuniran Grašovec, 58. Kugalija komuniran Bešan, 65. Aurer komuniran Miklić, 52. Barić komuniran Krivak, 55. Paviša komuniran Miklić, 72. Horvat komuniran Čošić, 57. Golub komuniran Martinković, 42. Fosin komuniran Rabađija, 2. Volf komuniran Perec itd.

Budući da su ove zadruge bile velike i brojne nije bilo moguće ostati u zadružnoj zajednici, nego je nastala dioba, te su tako nastale i nove ulice od časa diobe Brezovica, Ledine, ulica donji kraj, Sesvečka, i Doganova ulica, te majuri ili kako se kod nas kaže konaci: Batinske, Peski, Molvice, Hrastova greda i Kupinje od Tolnice. Najstariji smještaj sela bile su dvije ulice od toga jedna Pogorelec.

Uvijeti diobe

Najstariji ili najsposobniji član je bio glavar, njega se je moralo slušati. Za doba vojne krajine ni jedna zadruga se nije mogla dijeliti, ako taj član, koji je istupio iz zadruge, nije imao 7 jutara zemljišta i sav gospodarski alat i vozno blago. Ako toga član nije imao, vojnička uprava nije dozvolila diobu. Takav je zakon bio sve do 1871. godine, kad je nastala „provincija” ili civilna uprava. Tad se dozvoljavalo dijeliti, kad tko hoće i bez pitanja ima li što ili nema.
Razvoj Kalinovca
Oko 1800. godine doselilo se je mnogo stranih obrtnika iz Štajerske, Kranjske, Gornje Austrije i Slovačke, jer od domaćeg žiteljstva nitko nije poznavao obrt. Tako su došle i ove obitelji: Zalar, kao kolar, što i danas zovu Zalarove Kolarovi, Ivšak, Orešić, Knezić, Hojić, Lončar, Novak, Ivanuša, List i mnogi drugi koji poslije pridošli; Bogdan, Berta, Tomšić, Pavlović, Ljubić, Jambrović, sve obrtnici raznog zanata.

To oživljava ekonomski razvoj sela jer se do tada stanovništvo bavilo isključivo ekstenzivnom poljoprivredom. Obrtnici osnivaju cehove a oživljava i društveni život. Osniva se Dobrovoljno vatrogasno društvo, gradi nova crkva, a graničarski duh dugo ostaje prisutan u selu prepoznatljiv po nošnji, govoru, i drugim običajima (kolo pred crkvom, zapovijed poslije velike nedjeljne mise i drugo).

Ekonomskim jačanjem kućnih zadruga one su sve veće, a neke su brojale preko 40 članova (npr. zadruga Matica), te dolazi do njihovih raspadanja i stvaranja malih gospodarskih imanja.

Prvi i drugi svjetski rat

Prvi svjetski rat odnio je u nepovrat 62 muških kalinovčana. Mnoga gospodarstva ostavši bez muške glave ekonomski nazaduju. Velika ekonomska kriza nakon rata odražava se i u Kalinovcu. Manji broj muškaraca emigrira u Ameriku, neki zauvijek ostaju tamo. Selo se bavi isključivo ekstenzivnom poljoprivredom na malom rascjepkanom posjedu. Razdoblje između dva svjetska rata pamti se i danas po gladi i neimaštini. Samo mali broj seljaka dobiva povremene poslove na ciglanama ili iskopima kanala.

Drugi svjetski rat, kao i drugdje u Hrvatskoj, odnosi svoje žrtve i u Kalinovcu. Nakon rata i godina obnove i odricanja, "zmetanja tavana" i čišćenja ambara, dolazi snažan ekonomski rast sela.

Poslijeratno razdoblje

Poljoprivredna zadruga kao nositelj kooperatvne proizvodnje otvara pogon mljekare, košaranu, uvode se nove talijanske kvalitetne sorte pšenice i kukuruza. Dolaskom uvoznih rasplodnih pasmina svinja Kalinovac doživljava neviđeni ekonomski procvat. Vrijedne ruke kalinovačkog težaka i nove sorte žita i pasmine stoke daju zamah modernoj poljoprivrednoj proizvodnji. Tržište je gladno kvalitetnog mesa i iz Kalinovca svakodnevno putuju kamioni krcati stokom u velike klaonice diljem zemlje. To se odražava i na standard i navike seljaka. Grade se nove kuće i gospodarski objekti, traktori zamjenjuju konje i krave, asfaltira se na sve strane. Ubrzo stiže i zemni plin, vodovod, telefon ...

Pedesetih godina prošlog stoljeća oko Kalinovca su stidljivo počeli nicati bušaći tornjevi za ispitivanje i eksploataciju nafte i zemnog plina. Prva ispitivanja davala su pozitivne rezultate, a nabavom modernije opreme za veće dubine bušenja došlo se do spoznaje da je naftno-plinsko polje Kalinovac jedno od najvećih takovih polja u Evropi. Intenzivna eksploatacija donijela je nova radna mjesta, izgradnju prometnica i ostalih infrastrukturnih objekata. Danas je prihod od naftne rente jedan od snažnih generatora razvoja sela i općine. U prijašnjim berecima i jalovim pješčarama u okolici Kalinovca danas su pogoni za ditribuciju i obradu nafte i plina.

Razdoblje poslije domovinskog rata i stvaranja općine

Novi demokratski duh osjeća se na gotovo svakom koraku. Intenziviran je rad pojedinih udruga, ponovno je ustrojena Osnovna škola, osnovan je dječji vrtić, izgrađen je poslovni centar u centru sela, izgrađen je novi župni dvor, obnovljena je crkva i orgulje. Općinsko poglavarstvo vodi naročitu brigu o zbrinjavanju socijalnih slučajeva i žitelja sa slabijim materijalnim stanjem. I ekolozi su došli na svoje, U naselju Batinske sanirana je deponija smeća i na tom je mjestu uređen i poribljen ljupki ribnjak. Izgrađene su dvije nove kapelice i obnavljaju se stare.

Općina Kalinovac danas broji oko 1700 stanovnika. Općini pripadaju i naselja Batinske, Molvice, Hrastova Greda i Hladna Voda. Veliki problem sela je mali natalitet i puno staračkih domaćinstava. Dugogodišnja vezanost za poljoprivredu uzrokovala je iseljavanje mladih i školovanih Kalinovčana koji su egzistenciju našli u industrijskim centrima, tu osnovali porodice, a u selo se vraćaju uglavnom "za se svece", na sprovode i svadbe.

Kalinovac je dao preko 100 visokoškolovanih intelektualaca od kojih su neki dali značajan doprinos hrvatskoj i svjetskoj umjetničkoj i znanstvenoj baštini. Tu se može istaći Ivan Lacković - Croata, rođen u Batinskama, koji je svojim grafikama i zimama obišao cijelu zemaljsku kuglu i uvijek i svagdje govori da je "Kalnovčan", Dr. Ivana Goluba, teologa pisca i humanistu, koji se u svojim djelima uvijek vraća u svoje kalinovačko djetinjstvo, književnike i patnike, profesora Petra Grkca i Grgura Karlovčana, kiparicu Ljubicu Matulec i druge. U Kalinovcu je rođen i bivši predsjednik vlade Josip Manolić te ministar poljoprivrede Zlatko Dominiković. Porijeklom Kalinovčanin je i veliki i dugovječni hrvatski glumac Zvonimir "Papa" Rogoz, sveučilišni profesori Hoić, Dr. Davorin Bazijanec, Dr. Ivo Zalar, Dr. Vladimir Petrokov, Dr. Luka Rabađija i drugi. Iz Kalinovca je i poznati pučki liječnik Dr. Petar Bazijanec, general Nikola Kaić i viceadmiral Davorin Kaić.